Language Archipelago I: Former-YU – Our language(s)
„Jezici se umnožavaju sa državama, a ne obrnuto.“ – Eric John Ernest Hobsbawm
„Bogat si onoliko koliko jezika govoriš“, sećam se da su nam tako govorili kada sam bila mala. U mojoj osnovnoj školi, kao i u drugim školama u Jugoslaviji, deca su učila dva strana jezika. Jedan strani jezik, engleski, bio je svuda isti, a drugi se menjao od škole do škole. Pored tog jednog, zajedničkog, stranog jezika imali smo i jedan zajednički maternji jezik. Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Taj se jezik govorio u saveznim republikama Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Ime jezika mnogi rođeni u Jugoslaviji vezuju za tu zemlju i poistovećuju ga sa njom. Od šest u četiri nabrojane republike deca su (bez prevoda) gledala crtane filmove i serije, čitala lektiru na raznim varijantama tog jednog jezika. I kada se slušala domaća popularna muzika ili se govorilo o njoj, to „domaće“ vezivalo se za taj jedan jezik i razne njegove varijante.
Gde je sad taj jezik, pošto više nema Jugoslavije?
Termin „srpskohrvatski“ prvi put se spominje 1824. godine. Jacob Grimm tako u predgovoru zove jezik sa kog je preveo „Malu srpsku gramatiku“ Vuka Stefanovića Karadžića, filologa i reformatora srpskog jezika. Nekoliko godina kasnije, 1836, izraz je ponovo upotrebio u jednom pismu slovenački filolog i slavista Jernej Kopitar. Od druge polovine 19. veka srpskohrvatski ili hrvatskosrpski koristi se kao standardni, zajednički jezik Bosanaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba. Godine 1907. Bosna je kao prva balkanska zemlja zvanično uvela „srpsko-hrvatski“ kao službeni jezik u školama i javnim ustanovama.
Ima lingvista, proučavalaca književnosti i kulturnih radnika koji i danas tvrde da su zvanični jezici novih država na tlu Jugoslavije varijante jednog zajedničkog jezika policentričnog tipa. Mnogi od njih okupili su se oko inicijative pokrenute 2016. godine pod nazivom Deklaracija o zajedničkom jeziku. Ova Deklaracija bila je poziv na otvoren dijalog gde bi se problematizovalo pitanje o četiri „politička“ jezika, gde se jezik automatski vezuje za identitet. Iskustvo nam takođe pokazuje da se ljudi iz tih novih država i dalje dobro razumeju kada svako od njih govori svoj maternji jezik. Bez obzira kako ga doživljavamo i kako ga nazivamo, u lingvističkom i komunikacijskom smislu imamo zajednički jezik.
S druge strane, stručnjaci iz državnih instituta i sa univerziteta, imaju tezu o pedesetogodišnjem jezičkom ropstvu i uporno objašnjavaju da je reč o različitim jezicima. Uz veliko negiranje da se radi o jednom tj. zajedničkom jeziku, opet ne smeta ni tim stručnjacima a ni drugim ljudima da se sa svojim kolegama iz susednih država odlično sporazumevaju i bez prevodilaca.
Bilo da je reč o jednom jeziku ili o četiri ili (potencijalno, jer nikad se ne zna) više različitih jezika, to je jezik ili jezici na kome ili na kojima se stvaraju kulture koje između sebe lako razmenjuju sadržaje (sve i kada neki od tih sadržaja provociraju jake negativne emocije i reakcije). Što je i dobra i loša vest. Dobra – jer se između njih lako može razviti osećaj bliskosti. Loša – jer se iz istog razloga između njih lako povlače granice i kopaju rovovi.
Sve u svemu, jasno je da stvar nije u razlikama, jer nas ne dele ni jezici ni kulture. Stvar je u našim odlukama.
About the project LANGUAGE ARCHIPELAGO I: FORMER-YU – Our language(s)