Media Library

Sladjana Strunk: Šta je za Vas domaća književnost i šta Vas vezuje za nju? 

Ivana Bodrožić: Za mene je domaća književnost prije svega prepoznavanje na razini atmosfere, pripadnosti određenom prostoru, ljudima, idejama, a opet ispisana ili ispričana na način koji nas ne ostavlja izvan svijeta i sadašnjosti. Za nju me vezuju najranija sjećanja kada sam postala ponosna članica gradske biblioteke i baš taj prostor otkrivala kroz pisce za djecu koji su pisali jezikom koji sam mogla razumjeti, od Branka Ćopića i „Ježeve kućice“ do „Smogovaca“ Hrvoja Hitreca. Potom se taj prostor naglo i bolno suzio, a onda smo se nakon dvije tisućitih ponovo počeli povezivati kroz književnost. Za mene je značilo mnogo jer sam se ponovo mogla pronaći u pričama Faruka Šehića, pjesama Dragane Mladenović, prozi Saše Ilića, djelima Olje Savičević, Ognjena Spahića i drugih. Ukratko, za mene je domaća književnost osjećati se kao kod kuće. 

Sladjana Strunk: Za koji kulturni i jezički prostor pišete? Gde je publika kojoj se obraćate? 

Ivana Bodrožić: Nisam taj prostor omeđila granicama, dok pišem pokušavam se uvijek povezati s onim univerzalno ljudskim koje kroz prijevodnu literaturu bez problema pronalazi svoje čitateljice i čitatelje. Vjerojatno je da će domaća publika biti angažiranija ako se bavimo temama iz recentne prošlosti i perioda rata, ali nije to pravilo. Upravo moj predposljednji roman „Rupa“ koji se bavi jednom lokalnom postratnom pričom ili traumom je u aprilu izašao u Americi, tako da, publika je svuda jer su ljudska iskustva univerzalna. 

Sladjana Strunk: Koliko su bliski kulturni prostori i jezici postjugoslovenskih država? 

Ivana Bodrožić: Meni osobno su najbliži, ali nije uvijek jednostavno doći do knjiga kao i do drugih kluturnih sadržaja baš zbog političkih i administrativnih prepreka, situacija s koronom to je još naglasila. Međutim, između Srbije, BiH, Crne Gore i Hrvatske nikad nije bilo potrebno prevođenje, ta udaljenost koju sasvim mlade generacije danas osjećaju kao normalnu, jer su tako naučene, prelazi se bez nesporazuma. Najdirljivije je gledati današnje petnaestogodišnjake i njihovo čuđenje kad otkriju film, muziku, književnost s tih prostora i shvate da sve razumiju. I kad im se svide upravo oni mali otkloni u našoj istosti, mnogi se baš u to zaljube.