Media Library

Rachael Daum: Protekla godina je, u najmanju ruku, bila nam izazovna. Čini mi se da su naši razgovori na neki način postali direktniji i intimniji: kako je sa tvojom porodicom? da li si bezbedan? da li si zdrav? Koji su razgovori koje želiš da više vodimo? Šta ti je važno o čemu ovde na festivalu govorimo, i uopšte?

Marko Tomaš: Protekla godina je imala različite faze. Naprosto, drugačije smo se nosili s novonastalom situacijom u samom početku a tijekom vremena, shvaćajući da sve ovo neće tek tako brzo proći, mijenjao se i naš odnos prema događajima. Primorani smo zatvoriti se u intimna okružja, suočiti se s onim odnosima koje inače uzimamo zdravo za gotovo. Za neke je odnose to sigurno bilo ljekovito, neke je, vjerujem, razorilo i uništilo jer naprosto nismo imali gdje pobjeći, nismo se mogli maskirati i skrivati iza različitih socijalnih okvira. Zdrav sam, ponekad tek mentalno potonem. Smeta mi što su u proteklom razdoblju razdaljine postale veće, suočio sam se, na neki način, i s relativnošću prostora, a vrijeme sam i ranije vidio vrlo relativnim, subjektivnim. Sada mi je postalo jasno da okolnosti određuju i odnos prema prostoru. To me obeshrabrilo na neki način. Svaki je društveni dogovor krhak pa i mjere za duljinu, recimo. Tako da je teško biti optimističan u pogledu društvenih ugovora i odnosa. Razotkrilo se i to da svijetom nitko ne upravlja jer se pokazalo da strukture koje se predstavljaju kao upravljačke nemaju nikakav plan za bilo što a za krizne situacije pogotovu. Svijet ima krizu identiteta, zbunjen je a gradi se samouvjerenim i kako drži stvari pod kontrolom. Kontrole nema, jedini privid reda nalazi se u tzv. virtualnom prostoru jer nam tamo algoritmi određuju okružje u kojemu se krećemo. U takozvanom realnom prostoru na sceni je kaos, novi, visokotehnologizirani barbarizam.

RD: Šta za tebe znači ovaj poziv na međunarodni govor, posebno na Poesiefestival Berlin? Koga se nadaš da ćeš ovde doći, i šta bi želeo da kažeš onima koji se prvi put te ovde saznaju?

MT: Čini mi se da bih na ovo pitanje svakog dana mogao dati drugačiji odgovor. Sam Berlin za mene ima posebno značenje. Odavno smo trebali redifinirati svjetsku kulturu i tada bismo shvatili da je Berlin, pored još par gradova, neka vrsta Atene novog, tehnološkog, popkulturnog doba. Za mene je Berlin, kulturološki gledano, neka vrsta svete zemlje. Zbog toga mi je bitan taj poziv. A govoriti mogu samo o onome o čemu uvijek govorim, o potrebi za reformacijom čovječanstva ali ta reforma, ta nova promjena mora krenuti od pojedinca, imamo dovoljno vremena i alata da osvjestimo sebe i pred svijet izađemo otvorenih srca bez straha. Kako bismo promijenili svijet moramo promijeniti sebe pa onda naše privatne intimne odnose pa ćemo tim mikro promjenama promijeniti i kompletaj kulturološki kontekst u kojemu živimo. Preavzili bismo u tom slučaju življenje u političkoj kulturi koju pogoni isključivo grižnja savjesti.

RD: Pandemija nas je stvarno udarila, ali nije tebe sprečila da pišeš—upravo ti su izdali novu knjigu poezije, Skratimo priču za glavu u Hrvatskoj (iz VBZa) i u Srbiji (iz Loma). Kako je pandemija uticala na tvoj proces pisanja?

MT: U prvoj sam se fazi očistio od socijalnih neuroza i to je stvorilo preduvjete da radim u miru, čiste svijesti i rasterećenog duha. Moja radna etika je ostala ista tek su se ti uvjeti promijenili. Netko bi rekao da su ovi i ovakvi uvjeti idealni za pisanje ali nije to baš tako jednostavno. Stalno sam se pitao o kakvom ja to svijetu pišem, da li je ovaj svijet u kojemu trenutačno obitavamo onaj o kojemu ja pišem, da li je ljubav o kojoj pišem ista u ovom svijetu ili je drugačija jer je moj odnos prema svemu formatiran u onoj predpandemijskoj stvarnosti. A onda sam shvatio: suština svega je ostala ista, stvari su drugačije samo na površini. Način na koji volim ne određuje to živimo li u lockdownu ili u onom prividu slobode koji je vladao prije nego smo upoznali corona virus.

RD: Tvoje pisanje žonglira sa političkim sa ličnim: tvoje pesme se bave političkim sistemima, demokratijom, kapitalizmom, globalizacijom, invazijom, religijom, nepravdom, i u ozbiljnim i u ironičnim tonovima. Možeš li reći da li se smatraš aktivistom, i šta tebe privlači da konkretno govoriš o ovim temama?

MT: Nisam aktivist. Miješam visoke i niske umjetničke registre jer pokušavam time što vjernije oslikati stvarnost u kojemu se prepliće dnevna politka s našom intimom. A naša je intima upravo najvažnije i osnovno političko pitanje. U konačnici, svaki propis i zakon jeste pokušaj da se regulira proctor naše intime a mi smo ulaskom masovnih medija i napose interneta u naše dnevne boravke izgubili taj intimni prostor, mi smo izgubili dom, svijet je odavno provalio vrata naših kuća i u njima obitava 24/7. A ja se borim za svoju intimu, jedini stvarni prostor moje slobode. U svijetu pretrpanom informacijama, ono što nas kontrolira su upravo te informacije, izbor forme u kojoj miješam dnevnu politiku i filozofiju intime jeste pokušaj da oslikam poremećaj pažnje koji svi imamo jer nam neprestano nešto odvlači pažnju od predmeta ili subjekta naše pažnje.

RD: U tvojim pesmama bez posveta, kome pišeš, ako uopšte nekome pišeš? A ko je tvoj idealan čitalac?

MT: Uvijek se nekome obraćam. Uvijek nekome koga istinski volim, ponekad nekome u koga sam zaljubljen. Želim biti i iskren i istinit. Nešto u našem odnosu nadograditi, reći neke stvari koje prešutimo. Svatko tko razumije to što radim, tko pristupa tim stihovima potpuno otvorenog srca je idealan čitatelj.

RD: Ovo je možda lično pitanje: Čini mi se da si veći deo svog života proveo u pokretu: rođen si u Ljubljani, i živeo si u većem broju bivših jugoslovenskih nacija, nedavno u Mostaru u Bosni i Hercegovini i sada u Zagrebu u Hrvatskoj. Tvoje pisanje ponekad može biti klasifikovano kao nemirno, šetajući ne samo po bivšoj Jugoslaviji, već i po širom svetu (kao, na primer, u knjizi Pisma s juga). Možeš li da razgovaraš o osećanju mesta i pokreta u svom pisanju?

MT: Stalno razmišljam i pišem o tome. Još davno, u djetinjstvu, shvatio sam da sam nesposoban uklopiti se i da je bespotrebno da se pokušavam uklopiti jer to jednostavno nije moguće. Putujući između različitih točaka koje su određivale moje djetinjstvo shvatio sam da je moj identitet vezan upravo za kretanje, on nije u jednom mjestu, moj život jeste putovanje u doslovnom smislu, cesta mi je jedina prava kuća, tamo nema prilagodbe i nebitno je otkuda sam i kuda idem.

RD: Da se ​​vratimo na osnovnije pitanje, malo za uvod: Poeziju objavljuješ skoro 20 godina. Kada si prvi put počeo da pišeš poeziju? Da li se sećaš da si ikada imao trenutak kada si u sebi pomislio: „Ja sam pesnik“?

MT: Prvu sam pjesmu napisao još u drugom razredu osnovne škole. Tada smo imali zadaću napraviti poklone majkama za 8. Mart, međunarodni dan žena. Ja sam napisao pjesmu mojoj mami. Pjesma je završila izložena na oglasnoj ploči u hodniku škole. Ali ni tada ni danas nisam sebe smatrao pjesnikom. Previse je mistificiranja koje se veže uz taj zanat a ja se trudim zagovarati pjesništvo kao zanat jer je najlakše pravdati se time kako ste i vi i posao koji obavljate neshvaćeni od društva. Iza toga se lako mogu skriti različiti mediokriteti i ljudi zlih namjera. Ja nisam pjesnik iako sam čovjek koji piše poeziju i od toga sam napravio karijeru. Pjesnici su jedino oni koje je povijest književnosti zapamtila i verificirala kao takve.

RD: Ne samo pišeš poeziju, već pišeš i prozu: tvoj roman Nemoj me buditi objavljen je 2019. godine i ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu, i upravo je izabran kao polufinalista za nagradu Tportala, a tvoja zbirka eseja Pisma s juga je objavljena iste godine. Takođe pišeš novinarstvo. Sve se to mogu smatrati različitim načinima pisanja: kako ti se pisanje u jednom ili drugom žanru čini drugačijim, i koji su različiti pristupi pisanja?

MT: Između ostalog, roman je bio i finalist nagrade “Dušan Vasiljev” za najbolju knjigu godine neovisno o književnom rodu i žanru. Živim od pisanja eseja, novinskih komentara, kolumni, publicističkih knjiga, knjiga pjesama I, eto, odnedavno romana. Dakle, živim od pisanja i to je moj nesretni zanat. A moj pristup i metodologija je uvijek isti. Sklon sam pomnom planiranju i kontroliranju onoga što radim. Valjda zato što sam svjestan da je to jedina stvar u životu and kojom mogu imati kontrolu, sve drugo ne ovisi isključivo o meni.

RD: Šta motiviše novi projekat za tebe? A ko su tvoji pesnički uticaji? Postoje li autori kojima se redovno vraćaš da čitaš? (Domaći i / ili međunarodni autori?)

MT: Ja sam pravo dijete popularne kulture. Na ono što radim u jednakoj su mjeri utjecali film i popularna glazba kao i književnost. Uostalom, mi smo odavno zakoračili u vrijeme u kojemu više ne vrijedi klasično poimanje kulture i umjetnosti, književnosti napose. Pop kultura je sinteza svih naših umjetničkih i kulturnih povijesnih iskustava i prva je istinski globalna kultura koja je izvedena iz različitih utjecaja ne samo u umjetničkom nego i prostornom smislu. Ako je, recimo, na mene ponajviše utjecala engleska književnost ne čini li to onda mene engleskim književnikom? Naravno da ne, jer me kao pisca određuje jezik kojim pišem. Kada putujem uz mene su uvijek dvije zbirke pjesama, obje su zbirke izabranih pjesama, Leonarda Cohena i Blaisea Cendrarsa. Stalno se vraćam Peteru Hajnociju, Sergeju Dovlatovu, Ivi Andriću, Meši Selimoviću, Danilu Kišu, Miroslavu Krleži, Bekimu Sejranoviću, a na ono što radim utjecali su i David Bowie, Joy Division, Kraftwerk, Obojeni program, Haustor, David Byrne, The Magazine, The Fall, Andrej Tarkovski, David Lynch, Ingmar Bergman, Peter Handke, Wim Wenders, Jim Jarmusch, Tom Waits, The Beatles i mnogi drugi.

RD: Da li smatraš svoje pisanje u razgovoru sa delima tvojih savremenika? Ako da, koje? (I dela i ljudi?)

MT: Nisam siguran, zapravo. Obraćam se ljudima, pojedincima, nikada njihovim djelima. Volim jako parafrazirati stvari kako bih ukazao na književni izvor pa i na uzore koji su mi pomogli da dođem do nekih rješenja kao što je to slučaj u pjesmi “Pismo Venjički” gdje se obraćam Venediktu Jerofejevu i parafrazirajući ga opisujem mu kontekst u kojemu živim i kako se osjećam spram toga.

RD: Kada sam se prvi put susrela sa tvojom poezijom, bilo je to što sam slučajno uzela tvoju knjigu poezije Regata papirnatih brodova, a onda sam čula kako si čitao uživo svoju poeziju. Čitanje i slušanje tvoje poezije su i različita i podjednako zadivljujuća iskustva: možeš li kao stvaralac pesama da razgovaraš o tome koje su razlike za tebe, u tome što prvo staviš pesmu na stranicu, a zatim je čitaš / izvodiš naglas? Da li razmišljaš o čitanju naglas kada pišeš?

MT: Svakako razmišljam o zvuku onoga pišem. Valjda je to utjecaj popularne glazbe na moje pisanje. A čitanje pred publikom video sam kao jedini način istinskog približavanja poezije nekakvoj široj publici, shvatio sam da je poezija odbačena od širih slojeva upravo jer je sama pobjegla od ljudi. A i vidio sam da nema druge nego ponovno ulogu pjesnika igrati kao ulogu trubadura, neke vrste zabavljača po kavanama i klubovima. Došlo je i do toga da sam čitanjem pjesama otvarao i koncerte nekih kantautora i bandova. Morao sam, naprosto, da se ne lažemo, pronaći idealan način trgovanja tugom u stihovima.

RD: Mnogo tvojih pesama suprotstavlja lično sa političkim. (Na primer, mislim ovde o pesmi “Dan neovisnosti”: “Odričem se neovisne države / i ubojica koje su stvarale njen ustav. / Odričem se zakona / koji ne priznaje ljubav među muškarcima. /… Želim nastati sam za sebe, / ponovno se roditi / u tvome pupku, / uspravan kao električni stup,  / atleta, heroj / spreman tugom pokoriti svijet. / Neka tvoje grudi i tvoja pička / budu jedini zakon / u novoj diktaturi.”) Šta znači zbližavanje ova dva načina bivanja, i kako si do sada pronašao odziv u ovoj suprotnosti?

MT: Ja ne suprotstavljam političko i osobno, preplićem ih onako kako se oni prepliću u svakodnevici. S obzirom Koliko je politika doslovno utjecala na moj život to je i jedini ispravan pristup. Mi smo primorani živjeti u toj dihotomiji. Nešto nas neprestano remeti i odvlači nam pažnju. U tome sam našao razlog zašto imamo sve manje vremena jedni za druge i zašto je u današnje vrijeme tako teško održati kvalitetan partnerski i ljubavnički odnos.

RD: Malo više u tom smislu: neke tvoje pesme pokazuju zaista sirove emocije, sa temama prekida, dubokih prijateljstava, samoubilačkih ideja, strastvene ljubavi, i još mnogo toga. Neke od ovih pesama su zaista hitovi koje često čujemo kako izvodiš na čitanjima (ovde posebno mislim na “Parafrazu”: „Jebi se Nina. / Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. / Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa.”): Da li je zamorno kako ideš kroz ove emocije? Ili okrepljujuće? Ili nešto sasvim drugo?

MT: Zna biti okrepljujuće ali najčešće me to zamara iako me ponekad te stvari toliko vrate u neke trenutke da doživljavam male slomove živaca kopajući tako po vlastitoj nutrini i uspomenama i dijeleći ih s publikom.

RD: U tvojoj poeziji postoji zaista lep način postavljanja velikih koncepata naspram poznatih domaćih slika koje, čini mi se, držiš vrlo nežno u ruci – na jednoj stranici bismo mogli videti kako razmišljaš o melanholiji ili o ratu, ili varaš smrt, a zatim razmisliš o džepu puno klikera, tvom psu, ili pola napunjenoj čaši ohlađenog belog vina. Da li možeš da razgovaraš o onim svakodnevnim slikama, ugnežđeni u ovim većim konceptima, i kako dolaziš do tih svakodnevnih slika, kako odlučiš da ih uporediš sa ovim većim problemima sa kojima se borimo, na više kosmičkom nivou?

MT: Sve je to dio jednog šireg narativa. Priča je to o jedinstvu svega u kozmosu. A upravo je to jedinstvo ono što smo kao vrsta zaboravili. Ono je možda i jedini ispravan put. Zato nekada povezujem naizgled nepovezive stvari. Težim jedinstvu, pokušavam se povezati sa sobom kroz vrijeme, i s ostatkom kozmosa.

RD: Preveden si na brojne jezike, uključujući engleski, nemački, makedonski i druge. Da li si naučio nešto o sebi i / ili svojim rečima kada ih gledaš na drugim jezicima?

MT: Ne znam, nisam siguran. Moj problem s tim je što sam kod većine prijevoda vidio da su prijevodi a ja bih nekako, koliko god je moguće, htio da i prijevodi mojih pjesama zvuče kao da sam ih pisao na tom jeziku. Ne bih, ako me već ljudi čitaju kao pjesnika, da me se čita kao pjesnika iz bivše Jugoslavije nego tek kao pjesnika.

RD: Jednom si mi rekao da bi, da nisi postao pesnik, postao kuvar. Šta te vuče u kuvanju? Zanima me kako su tebi kuhanje i pisanje slični ili kako se razlikuju? (I glupo pitanje, ako dopuštaš: imaš li trenutno omiljeni recept?)

MT: Jednako kao kod pisanja kod kuhanja me privlači to što je to prostor kontrole. Procesi su kreativni ali mi je bitno da ih kontroliram jer su protuteža kaotičnom životu izvan kontrole. Miris je nešto što nam najpreciznije priziva sjećanja i uspomene a miris je jedna od ključnih stvari kod kuhanja, njime se ponajprije bude emocije kakve izazivaju uspomene. Nemam neki trenutno omiljeni recept. Recimo da usavršavam pravljenje japraka(sarmice od raštike, junećeg mesa i riže) koji je moje omiljeno jelo, a tipično je za Mostar i mostarsku regiju, i čiji se recept u mojoj obitelji već stotinu i više godina prenosi s generacije na generaciju. Jako sam blizu toga da postignem jednake mirise i okuse kao što je imao japrak moje prabake, bake i majke.

RD: Na čemu trenutno radiš?

MT: Trenutačno zbog uvjeta ne možemo promovirati novu zbirku pjesama. A vjerojatno bih se najviše bavio time da je situacija drugačija. No, na stranu sada to, osim što obavljam svoje svakodnevne spisateljsko novinarske poslove pripremam jednu malu intimnu knjigu dokumentarnih priča o Mostaru koju mi je naručio jedan nakladnik iz Zenice. A radim i na konceptu drame koju bismo trebali postaviti u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar na jesen ove godine. Radeći to nadam se da će uskoro biti moguće promovirati i knjigu pjesama pred publikom.

RD: Jako sam srećna kada čujem da radiš na konceptu drame. Da li sam u pravu kada mislim da je ovo prvi put kada radiš na drami za pozorište? Ako jeste, kako je za tebe bilo pisanje u ovom žanru? i možeš li nam reći o čemu se radi, o kojim temama istražuješ?

MT: U HNK Mostar prije nekoliko godina postavljena je predstava bazirana na mojim pjesmama. Ali ovo je prvi put da sam radi na dramskom tekstu. Još se borim se konceptom i generalnim planom tako da nisam počeo aktivno pisati ali uskoro ću početi, čekam da mi se razbistre još neke stvari i da budem siguran u ideje koje imam. Radit će se o nečemu što možemo nazvati gradskim, kolektivnim mentalitetom i našem odnosu spram nekih ljudi koje uzimamo za simbol tog i takvog mentaliteta, ljude s kojima želimo da nas se poistovjećuje samo zato što smo rođeni ili odrasli ili živimo u istom gradu.

RD: Šta / koga trenutno čitaš?

MT: Uvijek čitam nekoliko knjiga istovremeno, ovisno o trenutačnom raspoloženju. Na noćnom ormariću su “Tkivo svemira” Briana Greenea, “Lažni život odraslih” Elene Ferante, “Prva ljubav” Ivana Sergejeviča Turgenjeva i “Drame” Antona Pavloviča Čehova. Ovo potonje čitam spremajući se da pišem dramski tekst kojeg sam spomenuo u prethodnom odgovoru.

RD: Mnogo ti hvala, Marko!

Marko Tomaš is part of Weltklang – Night of Poetry